Strah od napuštanja nije samo emocija. To je obrazac preživljavanja koji se oblikuje mnogo prije nego što naučimo izgovoriti riječ “strah”. On se ne javlja zato što volimo pogrešnu osobu, nego zato što smo negdje u prošlosti naučili da bliskost znači rizik – rizik da ćemo ponovno biti ostavljeni, izdani ili zaboravljeni.

Korijen straha - mjesto gdje nastaje osjećaj napuštanja

U ranom djetinjstvu mozak bilježi svaku situaciju u kojoj sigurnost nije bila zajamčena. Ako su roditelji bili emocionalno nedostupni, promjenjivi, hladni ili često fizički odsutni, dijete ne zna što je stabilnost. Često je korijen straha od napuštanja razdvod, smrt ili neki drugi odblik odustva roditelja u životu djeteta. U mozgu se tada stvara veza između ljubavi i nesigurnosti.

Kasnije u životu, odrasla osoba može tražiti sličnu ili istu vrstu odnosa – ne zato što to želi, nego zato što joj je to poznato. Tijelo reagira kao da svaka neizvjesnost u vezi znači prijetnju gubitka, čak i kad se objektivno ništa loše ne događa.

“Napuštanje nije trenutak kada netko ode, nego događaj ili situacija koja se desila u prošlosti, a mi je još uvijek živo nosimo u sebi.” — Centar psihologije

Neurobiologija bliskosti i gubitka

Strah od napuštanja nije samo emocionalan, nego i neurobiološki proces. U trenutku kad se pojavi sumnja, udaljenost ili hladnoća u odnosu, aktivira se amigdala – ista ona struktura mozga koja reagira na fizičku opasnost. Ona ne razlikuje emotivnu prijetnju od stvarne. Kortizol i adrenalin se povećavaju, srce ubrzava, tijelo prelazi u stanje pripravnosti. Zato osoba koja se boji napuštanja ne osjeća samo tugu – ona doživljava stvarni stresni odgovor. Za nju, neizvjesnost u ljubavi ima okus opasnosti.

Prevara kao ponovljeni scenarij gubitka

Prevara nije samo izdaja povjerenja, već aktivacija dubokog biološkog i emocionalnog straha. Iako se događa u odrasloj dobi, ona u podsvijesti budi dječje iskustvo: “Nisam dovoljno važna. Nisam dovoljno voljena. Mozak reagira kao da se ponavlja stari film, onaj koji još nije završio.

Osoba može racionalno znati da prevara više govori o drugome nego o njoj, ali tijelo ne zna za logiku. Tijelo pamti trenutke kada ljubav nije bila sigurna – i svaki novi gubitak otvori stari sloj boli.

U tom smislu, strah od prevare često nije vezan uz sadašnjeg partnera, već uz unutarnji osjećaj nedostatka sigurnosti koji nosimo kroz život.

Zašto nas bliskost ponekad plaši više nego samoća

Paradoksalno, ljudi koji se najviše boje napuštanja često imaju izraženu potrebu za kontrolom. Ta kontrola ne proizlazi iz moći, nego iz potrebe da spriječe neizvjesnost. Žele znati što će se dogoditi, kad će se dogoditi i s kim – jer neizvjesnost aktivira istu biološku paniku kao prijetnja gubitka.

Zbog toga se u odnosima pojavljuju ponašanja poput provjeravanja, analiziranja svake poruke, potrebe za potvrdom, ali i povlačenja kad postane previše. To nije “posesivnost” u klasičnom smislu – to je pokušaj regulacije emocionalnog sustava koji je previše puta bio aktiviran.

Uloga unutarnjeg modela privrženosti

Teorija privrženosti (Bowlby, Ainsworth) objašnjava da kroz prve odnose učimo kako se osjećamo sigurno u bliskosti.Ako smo odrastali s predvidivim i emocionalno dostupnim roditeljima, razvijamo siguran obrazac privrženosti – vjerujemo da bliskost nije prijetnja.

Ali ako smo naučili da se ljubav povlači, kažnjava šutnjom, dolazi i odlazi, razvijamo anksiozni ili izbjegavajući obrazac. Tada se u odrasloj vezi stalno krećemo između potrebe da budemo voljeni i straha da ćemo biti povrijeđeni. To nije slabost karaktera, nego naučena strategija preživljavanja.

Emocionalni obrasci koji prate strah od napuštanja

Ljudi koji nose ovaj strah često prepoznaju nekoliko ponavljajućih osjećaja:

  • hiperbudnost – stalno skeniranje znakova udaljavanja, promjene tona, tišine;
  • unutarnja tuga i nesigurnost – i kad je sve u redu, postoji osjećaj da će se nešto promijeniti;
  • idealizacija odnosa – snažno ulaganje u partnera uz teškoće u postavljanju granica;
  • samookrivljavanje – ako dođe do prekida ili povrede, osjećaj da “nisam bio/la dovoljno dobra”.

Ovi obrasci ne znače da osoba ne zna voljeti – naprotiv, ona voli duboko, samo iz mjesta straha, a ne mira.

Možemo li si sami pomoći?

Strah od napuštanja ne liječi se uvjeravanjem da nas netko “neće ostaviti”. On se smiruje tek kad unutarnje dijete u nama osjeti da ga mi sami više nećemo napustiti. Kad se pojavi sumnja, tjeskoba ili bol zbog udaljenosti, važno je sjetiti se da trenutni osjećaj ne pripada samo sadašnjosti. To su valovi starih emocija koje samo traže da budu prepoznate, a ne ponovo odigrane.

Napuštanje se često ne događa izvana, nego iznutra – svaki put kad ne vjerujemo da smo vrijedni ljubavi bez dokaza. A iscjeljenje počinje onog trenutka kad naučimo ostati – u sebi, bez potrebe da nas netko zadrži.

“Ne bojimo se da će nas netko napustiti. Bojimo se da bez njega nećemo znati ostati.” — Centar psihologije

Strah od napuštanja i prevare nije znak slabosti, već dokaz da naš živčani sustav pamti neka negativna iskustva od ranije i štiti nas od nove povrede. Ali ovdje je važno naglasiti da svaka vrsta zaštita koja traje predugo postaje ograničavajuća. Zadatak odrasle osobe je naučiti onaj nežan dječji dio u sebi da ljubav može biti sigurna, tiha i stabilna. U trenutku kada to shvatimo, prestajemo tražiti stalnu potvrdu i garanciju da smo voljeni zato što smo u mogućnosti početi osječati i živjeti iż uvjerenja da to zaista i jesmo.

— Nensi Friszl Zečević, mag.psych.

Još iz bloga

Anksioznost kao stanje pripravnosti

Anksioznost nije slabost, nego stanje stalne pripravnosti uma i tijela. Otkrij zašto nas mozak drži u ‘modu preživljavanja’ i kako ponovno pronaći mir bez potrebe za kontrolom.

ULOGA SAMOPOUZDANJA U MENTALNOM ZDRAVLJU

Samopouzdanje nije urođena osobina, već vještina koju gradimo i njegujemo. Otkrij kako jačanje vjere u sebe postaje temelj mentalnog zdravlja, otpornosti i unutarnjeg mira.

UMIJEĆE OPRAŠTANJA

Opraštanje nije slabost, već čin unutarnje snage i zrelosti. Otkrij kako znanost, vjera i psihologija zajedno pokazuju da oprost ne mijenja prošlost — nego naš mir u sadašnjosti.