Mnogi misle da je moguće emocije pretočiti u riječi, mnogi to i pokušavaju služeći se riječima, ali riječ i osjećaj ne stanjuju u istoj ladici. Nema istu snagu čak ni ljubav majke prema djetetu i način na koji dijete voli svoju majku, moj strah nije jednak susjedovom strahu, iskustva, misli i reakcije sugovornika ne mogu se mjeriti niti jednim metrom. Očekivati da možemo istinski razumjeti nečiju tugu ili sreću, bazira se na subjektivnom stavu, a precizno opisati strahove koji se šire planetom brzinom razornog virusa, izuzetno je izazovno. Po broju poziva znanih i neznanih klijenata, procjenjujem da je strah preuzeo vodeće mjesto na emocionalnoj skali. Strah nam se uvukao u svaku poru, a teme koje ga potiču su sveprisutne.
Neizvjesnost nikada veća, po svim frontama. Posao, obaveze, dom, egzistencija, zdravlje, .. općenito poljuljan osjećaj temeljne sigurnosti. Jeste li primijetili da je većina naših briga povezana sa trenucima koji se tek trebaju dogoditi ? Sjetimo se vremena kada nismo imali osobitog razloga, normalnim tjelesnim senzacijama i fiziološkim pojavama posvećivati preveliku pozornost, a ipak smo to konstantno činili. U zdravlju smo se bojali bolesti, u obilju se pripremali za neimaštinu, i jedina poveznica između „tada i sada“ je da smo pristajali unaprijed razmišljati o crnim scenarijima koji trenutno živimo. Ili ne ? Ovisno o pojedincu. Bojimo se nepoznatog, onoga što nas čeka i pri tome ne gledamo kroz ružičaste naočale. Njih smo odbacili u posljednjim danima adolescencije, neki i ranije. Ovisno o teretu odgovornosti koji smo preuzeli, postali smo ozbiljniji, hladniji, oprezniji, a oprez sugerira da se iza svakog ugla može kriti opasnost. I tako se gibamo, polagano, očekujući nevolju, pa kada ona zaista stigne, uznemirenost prelazi u potpunu paralizu koja onemogućuje racionalne reakcije i djelovanje.
Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv strahova. Strahovi su korisni i potrebni i pokreću nam mehanizme obrane i zaštite koji su nam nužni za preživljavanje, ali što kada ih je previše ? Čaša vina nas može opustiti, a flaša dovesti u nevolju. Kolač će nas zasladiti, ali od nekoliko kolača previše, ćemo osjetiti mučninu. Ne valja ni previše ljubavi, ni previše strasti (takve teme možemo pronaći u bajkama ali i u crnoj kronici). Ništa ne valja ako je previše. Lakše se nosimo kada je premalo, stoga bi strahu trebalo oduzeti dio prostora i pažnje koje mu poklanjamo. Promijeniti tijek misli, temu, pa ako treba i društvo koje je destruktivno. Unutar obitelji, sve je više djece preplavljene strahovima. Roditelji se čude. Zašto je dijete toliko plašljivo ? A dijete sluša srcem. Čuje bez izgovorenih riječi, povezuje se na emocije svojih bližnjih. I reagira, spontano. Dodatno pojačavamo svojom nesigurnosti. Ako je moguće, bilo bi dobro da odrasli o svojim strahovima ne govore pred mlađim članovima obitelji. Sačuvajte ih od vibracija koje vas drmaju. To ne znači da strah treba potiskivati ili negirati, ali neka ne bude dominantan i sveprisutan. Kao da je moguće izaći iz tog začaranog kruga ? Pa je. Moguće je. Ako ste spremni živjeti spontanije i prepustiti se tijeku života.
Nije nemoguće komunicirati na način da odabiremo teme koje mogu opustiti grč u tijelu. Maštajte, planirajte, prisjećajte se lijepih iskustava umjesto da je fokus na aktualnim temama kojima konstantno produbljujete međusobnu zabrinutost. I potres i virus su nas dobro prodrmali, ali naš život je puno više od toga. Nemojte dozvoliti da nevolja postane dominantna nad svim ostalim sadržajima. Sposobni smo filtrirati informacije da bi si olakšali trenutna ograničenja koja su sveprisutna. Postojeća situacija se pogrešno naziva ratnim stanjem. Mnogi tvrde da se borimo protiv nevidljivog neprijatelja. Ja tvrdim da se borimo protiv iskušenja. U toj „borbi“ imamo sve što nam je potrebno. Imamo vode, imamo struje, frižideri nikada puniji, dostupne su nam sve informacije, sjedimo u toplom i razmišljamo o kataklizmi. Možemo se sada uozbiljiti ? Da. Ovo je definitivno vrijeme koje traži određene prilagodbe, strah od bolesti može promijeniti percepciju života i svijeta, ali što je loše u tome da ćemo živjeti u čišćim prostorima, izuvati se na ulazu u životni prostor, presvlačiti se u odjeću „za po doma“ i imati čiste ruke ? Ovo je preobražaj koji nam je dan, jer se naš svijet prebrzo vrtio i to dugoročno nije bilo održivo. Morali smo malo zastati. Strah je O.K., ako ga doziramo. Ne želim da vas odgura u anksioznost. Strah nije virus koji se prijenosi kapljičnim putem s osobe na osobu ili dodirom kontaminiranih ruku, ali se ipak posljednjih tjedana širi brzinom svjetlosti. I NE, strah NIJE kronična bolest. Možemo živjeti i bez njega. On je “proizvod” naših misli, što znači da smo za svoju mentalnu uravnoteženost – odgovorni sami. A strah ? Kako smo ga stvorili, tako ga možemo i „rastvoriti“.
Nensi Friszl Zečević, mag.psych.
