Zarazne bolesti postoje od kada postoji čovjek. Od prvih civilizacija, zaraze se počinju pojavljivati kroz kretanje, unos hrane, sakupljanje plodova i svim ostalim aktivnostima koje su osiguravale primarnu potrebu opstanka. Prije 10.000 godina, počinju se stvarati ljudske zajednice, a sa njima i razne bolesti kojima je uloga prirodna selekcija. U to vrijeme, svaka bolest po svojoj snazi i simptomima dobiva svoje ime i prezime. To je ujedno i vrijeme kada strah dobiva svoje ime. Malarija, tuberkuloza, boginje, u novije doba SARS, SIDA, korona, ..
U svijetu zaraznih bolesti, najgori je scenarij kada se one počinju nekontrolirano širiti izvan granica zaraženog područja. Tada im se dodjeljuje službeni naziv pandemija. Naša generacija živo će se sjećati iskušenja koja smo iskusili. Ona nas nepobitno mijenjaju, ali smatram da joj je to u neku ruku i svrha. Živimo u svijetu pravila. Postoje zakoni koji definiraju što se može, a što ne i postoje neposlušni ljudi koji ih ne poštuju. Globalno gledajući, ravnoteža dobra i zla desetljećima se narušava klizeći sve više prema dnu. Ponašamo se bahato ne poštujući čak ni prirodne zakone. Ljepota šuma, brda i planina, čistih izvora vode i plodnih polja, prostranstvo koje nam je bezuvjetno dano na korištenje, bešćutno narušavamo i uništavamo. Plodne njive nestaju, ne obrađuju već postaju ceste preko kojih se transportira genetski proizvedena hrana. Povezujemo se cestama, a nikada nismo bili dalji jedni od drugih. Nikada nismo bili dalje od majke zemlje koja nas hrani i daje nam dom. Bilo je samo pitanje trenutka kada ćemo za svoj neposluh i bahatost dobiti „po prstima“
Od početka pandemije, transparentno, iskreno i javno, o zaraženosti virusom pričaju slavni i bogati, jednako kao i stariji, nemoćni i anonimni, što smanjuje stigmatizaciju prema oboljelima i svjedoči o činjenici da virus nikoga ne zaobilazi i da smo na pandemijskoj listi, svi potpuno isti. Sredinom ožujka ove godine, javnosti se obratio Tom Hanks i objavio da su on i njegova supruga zaraženi virusom. Nakon njegove objave, krenuo je val javnih priznanja popularnih osoba, glumaca, sportaša, političara. Počele su se dijeliti fotografije novog, ograničenog načina provođenja svakodnevnice. Cijeli svijet je prihvatio upozorenja o neizlasku iz svojih domova i držanju socijalne distance. Trgovine su se ispraznile kao da se spremamo na smak svijeta. Germa je postala najtraženiji proizvod. Odjednom smo se počeli vraćati stvarnim obiteljskim vrijednostima, kuhinjama smo udahnuli život i počeli ih puniti davno zaboravljenim mirisima. U kratko vrijeme, sve se presložilo na jednostavniji način. Radili smo „online“, djeca su nam se educirala „online“, čak su i informativne emisije bile emitirane iz dnevnog boravka voditelja. Povezivali smo se kroz FaceTime i razne druge aplikacije. Koncerte i predstave smo gledali besplatno. U atmosferi prividne neimaštine, bilo nam je dostupno više nego ikad. Neki su se zabavljali, više smijali, puno više razgovarali, počeli cijeniti komad zemlje svoje okućnice.
U isto vrijeme, zavidno se komentiralo kako bogati lakše provode karantenu zbog luksuza kojim su okruženi. Tu bi dva puta razmislila da li se slažem ili baš i ne. Postoji jedna izreka, neki kažu da je i kletva, a ona kaže „Dao ti Bog da imao, pa onda nemao“. Oduzmi razmaženoj, samoživoj, javno eksponiranoj osobi slobodu da prezentira svoje mogućnosti i oduzeo si joj mnogo više nego što možeš zamisliti. Pandemija je poremetila prioritete i međuljudske odnose. Imunolozi postaju „zvijezde“, dok pjevačke, glumačke, influencerske i druge „zvijezde“ gube tlo pod nogama. Došlo je vrijeme da je teško biti/ostati poznat. Klasne podijele na „imam“ i „nemam“ nestaju u trenutku kada nam vanjski utjecaj oduzme moć. Sve je više vidljivo kako je kultura slavnih isprazna i nadam se da će nas potaknuti da se upitamo, ima li smisla svoje dragocjeno vrijeme trošiti na praćenje nečijih estetskih zahvata, konjskih snaga ispod haube preskupog automobila koji nikada nećemo voziti, virtualno ulaziti u tuđe ormare i uzdisati za običnim predmetima ?
Dogodilo se nešto nepredvidljivo i dovoljno veliko da nas sve dobro protrese. Bahatost pojedinaca je postala veća od njih samih, dok smo dozvoljavali da materijalno postaje mjera ljudske vrijednosti. Ono što ne podržavam je da je društvo prihvatilo da prestaje biti društvo, volju i slobodu smo predali drugima na upravljanje, kroz medije se informiramo što smijemo, a što ne. Sve više je pokazatelja koji potvrđuju da se ekonomija paralizira, širi se strah o budućnosti, postajemo zamrznuti i uplašeni. Disciplina se postiže na okrutan način. Širenjem panike. I to mi se ne sviđa.
Pitam se da li smo svi isti ? Odgovor leži u činjenici da smo jednako krvavi pod kožom, jednako slabi pred sudbinom i u istom nizu, trebali bi se apsolutno jednako međusobno poštivati i biti jednako odgovorni jedni prema drugima.
Nensi Friszl Zečević, mag.psych.
