U današnje vrijeme moguće je sresti sve veći broj pojedinaca koji su preko noći postali istraživači, novinari, znanstvenici, doktori ili terapeuti, iako to zaista nisu. Dezinformiranost deplasira društvene medije, stvara ogromnu zbrku, kaos i širi strah. Lako ćemo prepoznati pohlepne, ima ih, uvijek ih je bilo i uvijek će ih biti i njima je opravdanje želja za postizanjem određenog cilja koji će im osigurati dobit, ali ima i zlonamjernih za koje nikako ne mogu pronaći opravdanje.
Kada nam je nešto nejasno i teško mjerljivo, volimo o tome biti statistički informirani, a za izradu pisane predodžbe najprecizniji smo kada koristimo brojeve. Brojevima vjerujemo, ali u trenutnoj situaciji, smatram da odabrani oblik izvještavanja dodatno unosi nemir. Možemo li koristiti brojeve kada nemamo izvor u kojem bi bile dostupne sve potrebne informacije ? Stožeri obavještavaju o novo zaraženim osobama, znajući da nam prezentiraju broj onih kojima je zaraza potvrđena testiranjem. Gdje su svi oni koje simptomi ne tjeraju na posjet liječniku ili nepoznati broj onih koji ga trenutno nose u sebi ili su ga prehodali, a da nisu bili svjesni da ga nose u svom organizmu. Testiranje, odnosno nedostatak testiranja je jedan je od glavnih razloga nepoznavanja pravog razmjera pandemije. Realna je pretpostavka da bi se broj potvrđenih slučajeva korona virusa sigurno povećao, kada bi se testirao veći broj osoba, te da je zaraženih sigurno mnogo više od evidentiranog. Zamislimo si da postoje jednostavni, jeftini i brzi testovi i da se svim građanima omogući testiranje na trošak HZZO-a. Po kojem kriteriju bi se ta testiranja provodila i tko bi bio kandidat ? Po nekim procjenama, više od 40 % zaraženih nema nikakve simptome, a to bi moglo ići u prilog činjenici o nekontroliranom širenju, gdje treba potražiti i vedriju stranu tužne istine, a ona govori u prilog da virus kod velike većine zaraženih prođe bez nanošenja štete organizmu, kod velikog broja oboljelih sa simptomima nije razoran po zdravlje i očekuje se potpun oporavak, dok se kod određenog postotka oboljelih, razvijaju teže komplikacije, ali taj je postotak čini se, puno niži od onoga što je iskalkulirano na statističkim tabelama. Na žalost, nedostatak testiranja koji bi bio podloga preciznijom informiranosti, nije jedini i najveći problem. Drugi je problem da se, globalno i na svjetskoj razini, uz blagoslov moćnika koji vladaju državama, brojke namjerno iskrivljavaju kako bi umanjile ili naglasile opseg problema. Ne vjerujte brojkama. Gledajte svojim očima. Procjenjujte svojim srcem.
Pretpostavka je da se COVID-19 (Korona), prvi puta pojavio na području Kine. Počeo je kao epidemija, smatraju da se virus počeo širiti puno prije prosinca 2019., kada su ga Kinezi službeno počeli bilježiti, te nakon što je brzo i munjevito počeo zahvaćati sve veći broj zemalja, Svjetska zdravstvena organizacija 12. ožujka 2020., COVID-19 je proglasila pandemijom. Epidemije su se i ranije pojavljivale na određenim područjima, ali nije pravilo da one prerastaju u pandemiju. Težnja i uloga medicine je stabilizirati pojavu bolesti i ne dozvoliti joj nekontrolirano širenje izvan zahvaćenog područja, ali to je izuzetno izazovno kada se susrećemo sa nepoznatim neprijateljem koji u sebi krije nepredvidive načine djelovanja.
Virusi nisu ništa novo, prisutni su iz sezone u sezonu, epidemiolozi uspješno predviđaju mutacije i pokušavaju smanjiti faktor iznenađenja na minimum. To virusima predstavlja izazov i povremeno se uspije formirati unikat koji se ne ponaša u skladu sa predviđanjima, ljudskom imunitetu je nepoznanica i on se uspijeva raširiti do pandemijskih razmjera. To se dogodilo sa Koronom.
