KOLIKO JE VAŽNO DA JE DIJETE ODVAŽNO ? USAMLJENOST I SOCIJALNA ANKSIOZNOST

„Talent se stvara u samoći; karakter u društvu.“
Johann Wolfgang Goethe

 

Moji vršnjaci se redom s nostalgijom sjećaju vlastitog odrastanja. Neovisno o tome, da li je moj sugovornik-vršnjak gradsko dijete ili je imao sreću upoznati ljepotu odrastanja u manjoj sredini, svima nam je zajedničko sjećanje na bezbrižnost, slobodu, igre na otvorenom i hrpu djece koja se, bez prethodnih dogovora, slanja sms-a i objavama na društvenim mrežama, sinkronizirano u određenom dijelu dana, nalazila na istom mjestu i prepuštala ležernom dijelu dana. Kada je netko pozvonio na vrata, bez straha smo ih otvarali. Posjećivali smo se češće, više smo se smijali. Ne poznajem nikoga tko je osjećao nepripadnost, izoliranost ili usamljenost, odjeća je bila toliko slična da smo bili gotovo uniformirana generacija, isticanje se svodilo na glasnoću glasa, tjelesne proporcije, hrabrije počešljanu kosu, motoričku spretnost ili na maštovitost smišljanja novih igara, a ne na opremu, obuću ili odjeću određene marke. U moje vrijeme, nitko se nije posebno isticao u masi i svi smo imali osjećaj određene pripadnosti grupi. Tako je to bilo u moje vrijeme. Nismo se sramili ni glasno smijati, ni tužno plakati i znali smo utješiti jedni druge.

Koja je razlika između moje generacije i odrastanja djeteta rođenog u ovom tisućljeću ? Ima ih bezbroj ali navela bi samo jedno. Današnje dijete ima na stotine imaginarnih prijatelja, ja sam imala desetak stvarnih. Današnje napredne tehnologije, omogućuju našoj djeci izuzetno veliku povezanost da drugom djecom, čak i mnogo šire nego je to naselje ili grad u kojem žive. Tehnološka postignuća su poveznica jednom potpunom novom društvenom životu koji se javno dokumentira na društvenim mrežama. U višim razredima osnovne škole, srednjoj školi pa i na fakultetu, komunikacija putem elektronskih uređaja mnogima postaje i jedini način razgovora u slobodno vrijeme. Taj brzo rastući trend već je doveo do nedostatka direktne komunikacije „licem u lice“ što  ozbiljno sprječava društveni i emocionalni razvoj djece i mladih. Već je postalo uobičajeno vidjeti mlade ljude kako sjede za zajedničkim stolom, ali svaki vodi svoju individualnu komunikaciju na bezličnom ekranu uređaja koji drži u ruci. Ljudi su društvena bića kojima je zdrava, međusobna komunikacija ozbiljno ugrožena !

Kao roditelj školarca, da li vam se nekada „stisnulo srce“ kada ste ugledali svoje dijete kako stoji nasred parka i ne pronalazi način da se priključi dječjoj igri, ili ga ugledali uplakanog i stisnutog ispod školske klupe ? Da li vam je dijete ikada u povjerenju reklo da je usamljeno, da nema prijatelja ili je nekada doživjelo odbacivanje i izrugivanje koje je u njemu dodatno produbio osjećaj nesigurnosti ? U ovakvim i sličnim situacijama, djeci je zaista potrebna vaša pomoć. Nemoć koju osjećaju, može razviti mnoge ograničavajuće faktore koji će ih pratiti i u odrasloj dobi. Istina je da većina djece ne treba puno prijatelja, ali osjećaj pripadnosti, prihvaćenosti i prijateljstva je od izuzetne važnosti u svim periodima života i ključno je za društveni i emocionalni razvoj djeteta.

 

Što možete učiniti da pomognete usamljenom djetetu ?

  • Iskreno razgovarajte sa svojim djetetom i pokušajte saznati što više detalja iz njegove dnevne rutine, odnosima u vrtiću / školi i saznajte što se zaista događa i kako se osjeća
  • I vi imate pravo na svoje raspoloženje, ali posebno obratite pažnju da u trenucima ljutnje, birajte riječi kojima se obraćate svom djetetu. Grube i nepromišljene riječi, ponižavanje i omalovažavanje, ozbiljno narušavaju osjećaj dječjeg samopouzdanja.
  • Provjerite da li je dijete doživjelo neki oblik vršnjačkog zlostavljanja (psihičkog ili fizičkog). Ako je, potražite adekvatnu pomoć.
  • Procijenite da li je usamljenost povezana sa osjećajem srama (ako da, potrebno je potaknuti samopouzdanje, istaknuti i pohvaliti kvalitete i uključiti u aktivnost gdje će ih dodatno razviti)
  • Ne očekujte da vaše dijete bude vođa u svojoj grupi, ne uspoređujte ga sa drugom djecom i ne namećite mu nerealne ciljeve, posebno ako je neodlučno u društvenim situacijama.
  • Kada odabirete dodatne aktivnosti, predložite one za koje dijete pokazuje interes i dozvolite djetetu da samo odabere ono što najviše voli te ga pridružite grupi u kojoj će sresti djecu sa sličnim interesima.
  • Odvojite vrijeme kada vaše dijete smije pozvati na igru prijatelje u vaš dom. Na taj način će, u poznatom okruženju, imati osjećaj dodatne sigurnosti.
  • U slobodno vrijeme planirajte obiteljske aktivnosti u parku ili na izletima, gdje ćete potaknuti susret i druženje sa djecom iste dobi.

Ukoliko na vrijeme uspijete pomoći svom djetetu da se pravilno razvije u društveno biće, omogućiti ćete mu bezbolniji prelazak u adolescentno razdoblje, kada je uočeno da se kod neke djece počinju razvijati poremećaji socijalne anksioznosti ili depresije. To je izraženije kod djece koja, zbog nedostatka bliskosti sa svojim vršnjacima, nedostatka samopouzdanja i osjećaja srama postaju skloni izbjegavati društvene situacije i počinju se pretjerano brinuti o tome što drugi ljudi misle o njima.

Usamljenost mogu osjetiti i osobe koje objektivno nisu same, koje dolaze iz velikih obitelji, te se ona ne mjeri nedostatkom ljudi s kojima smo okruženi već kvalitetom odnosa koji smo uspjeli ostvariti. Usamljena osoba, iako svakodnevno okružena velikim brojem ljudi, može osjećati duboku samoću i nepripadnost. Ako ne želimo podržati rastući trend koji postaje podloga razvoju raznih vrsta anksioznih poremećaja, razmislimo na koji način možemo preokrenuti smjer u kojem se polagano, ali sigurno, ugrožava socijalan i društveni život u međusobnoj interakciji, koji nam je do sada bio poznat.