Najteži teret koji leži na dječjim ramenima –
to je neproživljeni život njihovih roditelja.
C. G. Jung
U jednom trenutku, naše dijete će poželjeti biti svoje. Odvojiti se od želja svojih roditelja i roditelja njihovih roditelja, biti će mu važnije da se svidi svojim vršnjacima nego susjedima i maminim prijateljicama, poželjeti će se počešljati kako želi i izgraditi svoj vizualni identitet. Oni hrabriji, postati će buntovni kada mu roditelji odlučno biraju smjer daljnjeg školovanja, sa racionalnim objašnjenjima zašto je to najbolje za njega. I iako afiniteti i talent djeteta leže u umjetnosti, sportu ili nečem trećem, kada je riječ o daljnjem usmjeravanju, malobrojni su oni koji podržavaju talent i afinitete i dozvoljavaju mu da on bude temelj odluke o daljnjoj edukaciji. Većina roditelja odabire „sigurnost“ i njihova djeca se kategoriziraju kao ona koja vole učiti i koja baš ne vole. Prvi odlaze u gimnazije koje su dobar temelj za nastavak fakultetskog obrazovanja, a oni drugi se razvrstavaju po strukovnim školama. I pri tome, nitko ne razmišlja da ocjene nisu mjerilo uspjeha u budućnosti i da školski program ne pobuđuje jednaki interes svoj djeci. Srednjoškolsko obrazovanje nerijetko „izroni“ poneki biser od prosječnog učenika, koji se u osnovnoj školi provlačilo od razreda do razreda. Zašto je to tako ? Ako dodatno istražimo, velika je vjerojatnost da je tom djetetu dozvoljeno da samo odabere smjer daljnjeg školovanja. Ako zanemarimo roditeljsku želju da u budućnosti olakšamo djetetu potragu za „pristojnim“ poslom koji bi mu trebao omogućiti financijsku neovisnost i prepustimo odabir daljnje edukacije onima koji će sjediti u školskim klupama, možemo očekivati osjetno bolje rezultate. S druge strane, da li je realno da roditelj danas, precizno predvidi što će se tražiti na tržištu rada za desetak godina i da li će mladi ljudi, pronalaziti svoj profesionalni put na jednak način kao danas. Sugeriram da kao roditelji otkrijemo područje u kojem se naše dijete najbolje razvija, što ga čini sretnim i poslušamo što ono zaista želi. Ostavimo prostora da, kod ovog izuzetno važnog pitanja, naše dijete osjeti da mu dozvoljavamo da se zauzme za sebe i svoju budućnost u kojoj ga želimo vidjeti samostalnog, sretnog i uspješnog.
Većina Hrvata izjašnjava se da su vjernici, pa čak i oni koji to nisu, osjećaju posebnu nježnost i divljenje prema osobama koje su svojim načinom života i djelima, zaslužili svetost. Uz niz kvaliteta, kojima se divimo, ne mogu se oteti dojmu da ih sve ujedinjuje isto. Rodili su se u ljudskom obliku sa ljudskom sudbinom i živjeli su po svojoj savjesti. Upravo ovo drugo, izdvojilo ih je iz mase, usudili su se ne pratiti trendove svog vremena i slušali su poruke svoje duše. Mi, obični ljudi, savjest uglavnom nazivamo „unutarnjim glasom“ i navikli smo ga utišavati, potisnuti i zanemariti. Poveznica koju sam se usudila izgovoriti služi da nam slikovito pomogne osvijestiti kvalitetu koju svi posjedujemo i koju se svi trudimo potisnuti.
Dijete je za svog roditelja uvijek dijete, ali postavlja se pitanje kada je pravi trenutak da se roditelj počne ponašati prema njemu sa punim povjerenjem ? Ali prije toga, potrebno je odgovoriti, kada je pravo vrijeme da se dijete nauči zauzeti za sebe ? Ta potreba pojavljuje se već u ranoj dobi, kada djeca jedna drugu guraju iz pješčanika, otimaju im se ljuljačke ili igračke, a kasnije kroz odrastanje doživljavaju razne oblike i intenzitete vršnjačkog, verbalnog, emocionalnog ili fizičkog zlostavljanja. Na žalost, niti jedno dijete tijekom odrastanja, neće biti u potpunosti zaštićeno od nekog oblika nasilja. Tu činjenicu ne bi trebali zanemariti, jer ona ne ovisi o našoj ljubavi ili pravilnom odgoju, već okruženju i reakcijama okoline koje ne možemo kontrolirati. Iz svega proizlazi da nikada nije prerano usmjeravati dijete da se obrani i zauzme za sebe. Korisno je da se u svakom trenutku zna jasno izraziti, tražiti ono što želi i na primjeren način izrazi nezadovoljstvo ako se osjeti ugrožen. Također, važno je da razumije da je u redu ako ne dobije uvijek sve što je poželio, te da je korisno i potrebno dijeliti svoje stvari i talente sa drugima. Ako je odgurnuto ili su mu upućene grube riječi, ne bi ga trebalo usmjeravati da vrati na isti način. Odvažno dijete zna kontrolirati svoje reakcije. I odraslima je teško pronaći ravnotežu u reakcijama, stoga je pravi izazov educirati dijete kako da ne reagira spontano i agresivno na napad koje je doživjelo, ali i da ne bude pasivno i povučeno. Komunikacija i reakcije se prilagođavaju dobi i zrelosti, a najvažnije je potaknuti djecu da od malena jasno izražavaju svoje potrebe i želje i pomoći im da postave čvrsti temelj baziran na odvažnosti i osjećaju sigurnosti, kako bi bili u stanju samostalno rješavati svoje probleme i jasnim stavom poslati poruku okruženju da se znaju zaštititi od eventualnih napada. Prihvatljivo je ponekad glasno izgovoriti NE ili NE ŽELIM ukoliko situacija postaje neugodna, što će im pomoći da shvate da su u stanju kontrolirati razvoj događaja u svojoj okolini. Dijete koje je steklo osjećaj vlastite vrijednosti, zna kako se zauzeti za sebe i samostalno je i bez pomoći odraslih. To je karakteristika djece koja su se naučila izboriti za sebe.
