„Ako posadite otrovni bršljan,
s njega nećete brati jagode.“
Wiliam Stephens
Samopouzdanje dolazi iz osjećaja kompetencije. Sigurno dijete treba pozitivnu i realnu percepciju svojih sposobnosti. Ovo proizlazi iz uspjeha, velikih i malih. Vaše poticajne riječi mogu pomoći u razvijanju ovog povjerenja, pogotovo kada se odnose na specifične napore ili sposobnosti vašeg djeteta.
Razmislite o tome, kako razgovarate sa svojim djetetom ? Da li ste ikada obratili pažnju na govor svog tijela, na boju glasa i da li baš uvijek birate riječi kojima mu se obraćate ? Da li svoje dijete zovete imenom ili ste mu iz milja dali nadimak koji je možda, bio prikladan prije desetak godina, ali mu danas nikako ne paše i u njemu izaziva osjećaj nelagode ?
Da li ste ikada pomislili kako prevelika kritičnost, izrugivanje, nedosljednost i grube riječi, snažno utječu na osjećaj samopoštovanja i da u odrasloj dobi, djeca s kojima se komunikacija vodila na pogrešan način, podcjenjuju sebe i svoje mogućnosti, te nisu u stanju izboriti se za svoje potrebe na adekvatan način. I ako imamo situaciju da dijete počinje iskazivati otpor kroz loše ponašanje, te roditeljska ljutnja i kritika eskaliraju, to će dodatno potkopati dječje samopouzdanje. S druge strane, dijete je ujedno dobilo i suptilnu poruku da mu se posvećuje dodatna pozornost kada je loš, pa to postaje način na koji privlači pažnju odraslih.
Loše ponašanje nije prihvatljivo, ali praksa potvrđuje da je pohvaljivanje i adekvatno nagrađivanje dobrog ponašanja, znatno korisnije od konstantne kritike.
Zagrlite svoje dijete i pohvalite ga kada primijetite da se trudi. Neka osjeti vašu nježnost i radost kada je ljubazno i pristojno. Sjetite se koliko je važno da djeca čuju da im kažete kako ih volite, kako su lijepa i pametna, maštovita i zabavna. Spominjite njihove kvalitete što češće. Ako se vaše dijete ponaša loše, kritizirajte ponašanje, a ne dijete. Možete reći: „Jako si pametan i lijep dječak, ali ovo što si danas napravio je jako loše“. To je puno konstruktivnije nego kada kažete „Ti si jedan običan glupan i ne želim više nikada vidjeti da radiš takve budalaštine“. Činjenica je da u ljutnji, roditelji mogu izgovoriti i daleko ružnije i grublje riječi, koje će duboko povrijediti njihovo dijete. Svaki psihoterapeut vam može potvrditi, kako njihovi klijenti i kao odrasli ljudi, nose ožiljke zbog oštrog jezika i postupaka kojima su odgajani u djetinjstvu. Neki od apsolutno nedozvoljenih fraza su: „Makni mi se s očiju“, „Ne želim te više vidjeti“, „Ne volim te kad si tako bezobrazan“, .. Nepromišljeni, grubi izrazi izuzetno su uznemirujući i bolni za svako dijete i moguće je da će za posljedicu u odrasloj dobi imati smanjenje sposobnosti stvaranja dobrih odnosa i nesputanog iskazivanja emocija. Kada govorim o nepoželjnoj komunikaciji, moram spomenuti i šale koje simuliraju ponižavanje, podsmjehivanje, provociranje, te uspoređivanje djeteta sa drugom djecom.
Želite li odgojiti odvažno dijete, razmislite o usvajanju sljedećih pravila:
- U našoj obitelji razgovaramo bez vikanja.
- Poštujemo jedni druge.
- Ne sramimo se iskazivati emocije.
- U našoj kući se ne psuje i nismo grubi jedni prema drugima.
- Svakodnevno razgovaramo i važno nam je kako se osjećamo.
- Kao roditelji uvijek imamo vremena objasniti djetetu ono što mu je važno (izbjegavamo odgovor „zato jer ja tako kažem“).
- Dozvoljavamo djetetu da predlaže i da sudjeluje u odlukama koje su njemu važne.
Danas dijete, sutra će biti odrasla osoba. Roditelji su ogledalo u koje svakodnevno gleda i kroz koje uči. Naučite se međusobno poštivati, budite iskreni, ljubazni, velikodušni i kao takvi, imate velike šanse da i vaše dijete jednog dana postane isto. Promotrite li pažljivije svoje dijete, uočiti ćete kako ponavlja vaš govor i ponašanje. Vi ste najvažniji uzor svom djetetu, temelj koji ruši ili gradi njegov osjećaj odvažnosti.