“Ne brini se ako te djeca ne slušaju; Brini se zato što te uvijek gledaju.” Robert Fulghum
Jedinstveni smo i zato bi bilo korisno postaviti konstruktivno pitanje zbog čega socijalno okruženje od najranije dobi nameće statistike i obrasce ispunjavanja zadataka koji ni na koji način nisu prilagođeni osobi, već uzrastu ?
Prirodno je da se dijete poistovjećuje sa svojim okruženjem, te da je za pravilan kognitivan i intelektualan razvoj zaslužno okruženje koje potiče na istraživanje, motivira, dozvoljava djetetu da dodiruje, miriši, postavlja pitanja, razmišlja, nudi odgovore i pobuđuje svoju znatiželju. Kad je djetetu na određeni način ograničena sloboda i pristup potrebnim informacijama i podražajima, može se očekivati da će kod takvog djeteta razvoj biti nešto sporiji.
Pravilan pristup – hrabro, samouvjereno i znatiželjno dijete
Piše: Nensi Friszl Zečević, mag. psych., Centar integrativne psihologije
Dječja dob je prepuna predrasuda i očekivanja, strahova, odricanja, nepoznanica i pitanja, ali uz pravilan pristup, prisutnost i poticanje dječjeg razvoja, nagrada je samouvjereno i hrabro, znatiželjno dijete koje se s lakoćom nosi sa svakodnevnim izazovima. Dozvolimo si da čak i vlastita životna rutina i najsitnije nezadovoljstvo, postane snažna motivacija da pravilno usmjerimo svoju djecu kako ne bi prolazila isti put.
Promatrajući odrasle osobe, smatram da je osjećaj zadovoljstva i sreće najjasnije izražen kod osoba koje vode ispunjen život s jasnim osjećajem svrhe i pripadnosti, koristeći svoj puni potencijal i kreativnost.
Zadovoljne osobe ne boje se promjena te su hrabri, odlučni i željni stvaranja. Sretne osobe ne boje se izazova i istovremeno imaju realna očekivanja prema sebi i drugima.
Pomaganje djetetu da prepozna i razvija svoje potencijale počinje vrlo rano. Od samog rođenja, dok odgovaramo na njegove potrebe, potičemo razvoj dječjeg samopouzdanja i osjećaja sigurnosti, a kasnije kroz komunikaciju, boravak u prirodi, fizičku aktivnost, pjevanje, crtanje, čitanje, igru i ples, zagonetke, brojanje, i sl. potičemo razvoj zdravog mozga i kognitivne funkcije. Dijete moramo pokušati zaštititi od njegovog neznanja i slabosti i dozvoliti mu slobodu da iskusi nove spoznaje na nezavisan način kroz vlastito djelovanje i iz prve ruke.
Geslo Nacionalne strategije za prava djece u Hrvatskoj do 2020. godine je „Djetinjstvo je jednokratni ‘prozor’ u razvoj potencijala djeteta“.
Promatrajući svoju djecu, uz mnogobrojne roditeljske obaveze, važno je posvetiti posebnu pažnju njihovom usmjeravanju, prepoznati i usmjeriti ih prema svestranosti kojom će potaknuti samopouzdanje jer je ono odličan temelj za zadovoljstvo, zdrav i uspješan život. Ne moramo biti znanstvenici da bi primijetili prirodne sposobnosti svog djeteta, da pronađemo teme o kojima pričaju sa entuzijazmom ili izdvojimo područje u kojem se posebno ističu. Promatrajući dječju igru, možemo pronaći odgovor o njihovim sklonostima.
Kao roditelji, najvažnije je da uskladimo svoja očekivanja i dječje mogućnosti, balansiramo njihove obaveze i planiramo slobodno vrijeme u kojem ćemo im dozvoliti da se razvijaju u smjeru koji ih veseli. Važno je poticati fizičku aktivnost i kretanje koje otpuštaju „dobre osjećaje“, odnosno dobre kemikalije poput serotonina i dopamina, što osnažuje moral, samopouzdanje, smiruje i ublažava stres.
Sretno, sigurno, znatiželjno i pristojno dijete, podržano i voljeno od svojih roditelja, u svojim rukama ima formulu koja mu može pomoći da izgradi ispunjen i zadovoljavajući život.
Piše: Nensi Friszl Zečević, mag. psych., Centar integrativne psihologije
Napomena: tekst je izvorno objavljen u sklopu edukativne publikacije Izazovi odrastanja u izdanju Nezavisnog sindikata djelatnika MUP-a RH
Ilustrativna fotografija: pixabay.com
